Izvorni španjolski naslov knjige, La loca de la casa, poigrava se pojmovima mašte i ludila iz rečenice svete Terezije Avilske koja doslovno prevedena glasi: "Imaginacija je kućna luđakinja". Uzevši za naslov svoje knjige upravo tu sentencu, španjolska spisateljica Rosa Montero efektno je naznačila motivsko-tematsku okosnicu svog romana/eseja/autobiografije Luđakinja u nama– naime, tajnu mašte i umjetničkog stvaranja koje ne razlikuje stvarnost od snova, koje se ne boji posjetiti sve moguće, ali i one nemoguće svjetove. Za autoricu biti piscem znači ostvariti sretan suživot s "mahnitom luđakinjom koja boravi u potkrovlju", čuti njezine glasove, što pisca čini sličnim luđaku.
Sređujući svoja životna sjećanja tako što evocira pročitane (auto)biografije pojedinih pisaca (Goethea, Rimbauda, Kiplinga, Zole, Hemingwaya, Capotea, Klemperera, Calvina...) na čijim je djelima intelektualno i duhovno stasala, autorica putuje u dubine svog bića u pripovjednoj igri punoj iznenađenja s osnovnom namjerom da napiše knjigu eseja o pisanju kao zanimanju, štoviše – opsesivnoj maniji. Rezultat je knjiga poput mađioničareva šešira iz kojeg Rosa Montero izvlači zanimljive i neočekivane banalne događaje, miješajući književnost i život u koktel koji se sastoji od biografija drugih autora i od polufikcionalne autobiografije. Djelo je stoga poput palimpsesta: autorica piše preko onoga što su drugi već napisali, ona ne samo da proživljava druge živote nego ih sama izmišlja, u uvjerenju da unutar sebe same predstavlja mnoštvo. Na temelju brojnih iskustava, posrednih i neposrednih, što ih je stekla pišući svoja djela, potanko opisuje spletove okolnosti u svom životu koji ju stalno iznova potiču na to da sve vrijeme piše.
Djelo je ispripovijedano s velikim entuzijazmom i neusporedivim duhom, te bi se moglo okarakterizirati kao burna priča o ljubavi i spasu u kojoj su glavni protagonisti autorica i njezina mašta.