U svojoj posljednjoj autobiografskoj knjizi O putovanjima kroz vrijeme poljski nobelovac Czesław Miłosz ponovno piše o svom odrastanju i školovanju u Vilniusu, Krakowu, Varšavi, o vlastitoj emigraciji u Francuskoj i Americi, ali isto tako i o velikim i neizbježnim europskim temama, poput komunizma i nacizma ili zamršenih poljsko-litavskih povijesnih i političkih odnosa, često neodvojivih od ruskih i ukrajinskih. Miłosz opsesivno piše o teškom naslijeđu europskog dvadesetog stoljeća, čiji je glasovit sudionik i kroničar. Stoga i izbor glavnih likova u ovoj knjizi može biti posve osoban. I doista, Miłosz piše o svom stricu, litavskom pjesniku Oscaru Miłoszu, zatim o velikim imenima poljske kulture i književnosti, kakvi su već bili Leszek Kołakowski, Witold Gombrowitz, Gustaw Herling-Grudziński, Wisłava Szymborska ili Ivan Pavao II. Miłosz, uvjereni antikomunist, katolik i konzervativac, ispisao je u ovoj knjizi pregršt elegantnih i nadahnutih eseja u kojima će hrvatski čitatelji zasigurno prepoznati mnoge od vlastitih dilema i trauma.