Na putovanju, među ritualima odlaska i povratka, odvija se jedan mogući život književnosti, i to u nekoliko smjerova kao u epizodi kad se Ana Karenjina nakon boravka u Moskvi i susreta s Vronskim vraća u Peterburg. Prva osoba koju vidi na kolodvoru jest njezin muž. Prvo što primijeti na njemu jesu klempave uši, nešto što prije putovanja nije uopće primjećivala. U toj se epizodi metaforički ogleda putnički kapital: vidi se ono što se ranije nije vidjelo. 

 

Ova je knjiga pokušaj pregleda načina sudjelovanja književnosti u kulturi putovanja, području koje okuplja sve tekstove i prakse vezane uz putovanje – od turističkih vodiča, putopisa, romana, putničkih dnevnika, razglednica, fotografija i privatnih videosnimki do svih oblika mobilnosti, organizacije prometa, socijalnih vrijednosti koje oblikuju izbor odredišta i ponašanje na putovanju. Pobliže obrađuje primjere starogrčkoga ljubavnog romana, fantastičnih pripovijesti o putovanju, kasnoantičkih itinerarija i hodočašća, srednjovjekovnih putničkih figura i novovjekovnog nauka o putničkom umijeću, zatim praksu grand toura, demokratizaciju putovanja u XIX. stoljeću, nastanak modernog turizma i modernističko putovanje. Usto, putovanje se razmatra i s obzirom na rodnu podjelu, kolonijalnu praksu, potrošnju karakterističnu za kapitalističku proizvodnju slobodnog vremena i ideologiju koja, na primjer, oblikuje Krležinu gestu da, nakon što mu se zgadila matična sredina, jednog dana 1925. pljune na sve, uzme bočicu kolonjske vode, zbirku Vidrićevih pjesama i sljedeći dan otputuje u Rusiju.