Kada roman započinje scenom u kojoj “namireni” glavni lik na idiličnom, gotovo od civilizacije netaknutom hrvatskom otoku gdje se govori neobičan cakavski dijalekt s mukom pomišlja na Gruad dok radi na održavanju odašiljača, a to se događa 20-ak godina nakon Rata , teško je ne pomisliti da taj roman nema nikakve veze sa slavnim Osmim povjerenikom Renata Baretića, tim prije što je jezik lijep, intenzivan i raskošan. No Dezerter, prvi roman pjesnika, esejista, putopisca i prevoditelja Dinka Telećana kreće u sasvim drugom smjeru, ili bolje, vraća se pripovijesti koja objašnjava što je sve prethodilo toj idiličnoj sceni koja, ispostavlja se, i nije baš tako idilična. Da bi se vratio na Otok Boris je morao otputovati, pa preko Genove, uz pomoć svojevrsnog anđela koji svira flamenko, Srbina Vuka snaći se u Córdobi, poticajem jurodivog Tariqa završiti u marokanskom Fezu, tamo upoznati šejha Rafiqa i lijepu – Asmu. Važnija od toga fizičkog i geografskog puta je sva ona poputbina koju je Boris nosio sa sobom, od koje i s kojom je i bježao: patologija roditelja i odnosa s voljenom sestrom Dinkom, narkomankom, društvo u kojem se zaratilo i u kojem je polagao “ispit zrelosti između dvije sirene”, od trauma i nasilja…