Ovo je dijelom priča o balerinkama veličine 28, Tajčinom hitu, papagaju u mesinganoj krletci, divnom ocu ali ponajviše priča o Siniši...

 
To ljeto dobili smo papagaja, to zadnje ljeto kad smo bili djeca, i krasnu mesinganu krletku, koju smo noću pokrivali crnom krpom. Naučila sam prelaziti glavnu cestu i kako su dani bivali sve duži, odlazila sam sama na sate baleta. Ako sam išta u životu radila s toliko ponosa i samopouzdanja, to je bio korak do sastavljenih stopala, pogled lijevo, pogled desno i dostojanstveni prelazak ulice. Na njezinu drugom kraju, putem do Gradskog kazališta, pokret je već svjedočio postojanje balerinki broj 28 u platnenoj vrećici.

Jednom mjesečno, uz vježbanje pirueta, učiteljica nam je dopuštala da uvježbamo vlastitu koreografiju uz pjesmu koju odaberemo. Ja sam bila luda za Tajči, svi su bili ludi za Tajči. „Hajde da ludujemo“ s vlastitom koreografijom tih je dana carevalo između regala i stolića u dnevnoj sobi, koji bih malo pogurala, pa čekala mamu da dođe iz druge smjene, skuha kavu (tada se spavalo i s kavom), smjesti se za kuhinjski stol i nadgleda napredak. Svakim danom, sve više, u svakom pogledu. Nekad je samo malo gledala kroz mene.