Mladi Arnljotur sprema se napustiti svoj dom, svojeg autističnog brata blizanca, svog osamdesetogodišnjeg oca i sumoran pejsaž lišajem prekrivenog stijenja od lave. Njegova je majka nakon automobilske nesreće, ležeći na samrti u skršenom automobilu, nekako smogla snage da telefonira svojim najmilijima i smirenim glasom podijeli posljednji savjet svojem sinu Arnljoturu, koji ju je slušao ne vjerujući da su to posljednje riječi koje će čuti od najbliskije osobe u njegovu životu.

Jer između njega i majke postojala je posebna, čvrsta spona: vrt i staklenik u kojem su zajedno njegovali rijetku vrstu ruže s osam latica – Rosu candidu. U tom je stakleniku Arnljotur jedne noći vodio ljubav s prijateljevom djevojkom Annom, i ona je ostala trudna.