Romanom Bez utjehe Kazuo Ishiguro se približio Srednjoj Evropi. Glavni junak romana, slavni pijanist Ryder, posjećuje bezimeni ali tipičan srednjoeuropski velegrad, u kojem susreće čitav spektar neobičnih i bizarnih likova. koji ga uvlače u seriju intriga, prijetnji i događaja koji nadmašuju njegovu sposobnost shvaćanja. Ryder polako spoznaje da je sa svakim od tih likova nekako povezan i da se njegovi postupci gotovo fatalno odražavaju na sudbine likova koje susreće. Ryder je tipično ishigurovski nepouzdani pripovjedač, njegove su reminiscencije eliptične i fragmentarne, on sam se sakriva iza hladne proračunate maske profesionalnog umjetnika, koji se svojevoljno otuđio i izdvojio od stvarnosti i bilo kakvog emocionalnog angažmana. Na simboličkoj razini, riječ je o romanu roman o Srednjoj Europi kao misteriju identiteta – poput Nabokova, Kafke, Thomasa Mana i Ishiguro vidi Srednju Europu kao koloplet snova, noćnih mora i apsurda. Za hrvatskog – ujedno i srednjoeuropskog čitatelja – ovaj roman je važno iskustvo jer istovremeno nudi pogled izvana i iskustvo iznutra, jer su se u Ishigurou kao piscu, višestruko prelomili različiti identiteti. Stoga Ishiguro Srednju Europu prepoznaje kroz kao blisku literarnu temu vlastitom iskustvu i svog glavnog junaka, dezorijentiranog, umjetnika guram u prepoznatljivi ambijent mračnih ili slabo osvijetljenih ulica, tijesnih salona ili prostranih šuma. Ishiguro vidi Srednju Europu kao simboličku paradigmu našeg vremena, u kojoj je njegov glavni osuđen na amneziju, pa se njegov posjet srednjoevropskom gradu pretapa s bizarnim snovima i noćnim morama. Njegovi napori da se domogne koncertne dvorane prepoznatljivo su kafkijanski, no to nije kraj priče jer Ishiguro, poput svojih velikih literarnih uzora, prepoznaje srednjoeuropske teme kao umjetnički relevantne i neprolazne. Važne stranice ove knjige posvećene su nesnošljivosti glavnog junaka koji je monstruozno rastavljen od ljudskih emocija; njegova književna sudbina posljedica je tipične umjetničke samozaokupljenosti, pa čak i sebičnosti, kao i opasne vjere da carstvo umjetnosti može biti brana od kaotična svakodnevnog života. Tako je ovdje riječ o osobitom roman o svijetu likova koji su potpuno nesposobni da komuniciraju s bliskim osobama, baš kao što je to i roman u tragičnom svijetu koji izgubio svijest o vlastitoj svrsi i smislu. Ishiguro,K.- Bez utjehe
Romanom Bez utjehe Kazuo Ishiguro se približio Srednjoj Evropi. Glavni junak romana, slavni pijanist Ryder, posjećuje bezimeni ali tipičan srednjoeuropski velegrad, u kojem susreće čitav spektar neobičnih i bizarnih likova. koji ga uvlače u seriju intriga, prijetnji i događaja koji nadmašuju njegovu sposobnost shvaćanja. Ryder polako spoznaje da je sa svakim od tih likova nekako povezan i da se njegovi postupci gotovo fatalno odražavaju na sudbine likova koje susreće. Ryder je tipično ishigurovski nepouzdani pripovjedač, njegove su reminiscencije eliptične i fragmentarne, on sam se sakriva iza hladne proračunate maske profesionalnog umjetnika, koji se svojevoljno otuđio i izdvojio od stvarnosti i bilo kakvog emocionalnog angažmana. Na simboličkoj razini, riječ je o romanu roman o Srednjoj Europi kao misteriju identiteta – poput Nabokova, Kafke, Thomasa Mana i Ishiguro vidi Srednju Europu kao koloplet snova, noćnih mora i apsurda. Za hrvatskog – ujedno i srednjoeuropskog čitatelja – ovaj roman je važno iskustvo jer istovremeno nudi pogled izvana i iskustvo iznutra, jer su se u Ishigurou kao piscu, višestruko prelomili različiti identiteti. Stoga Ishiguro Srednju Europu prepoznaje kroz kao blisku literarnu temu vlastitom iskustvu i svog glavnog junaka, dezorijentiranog, umjetnika guram u prepoznatljivi ambijent mračnih ili slabo osvijetljenih ulica, tijesnih salona ili prostranih šuma. Ishiguro vidi Srednju Europu kao simboličku paradigmu našeg vremena, u kojoj je njegov glavni osuđen na amneziju, pa se njegov posjet srednjoevropskom gradu pretapa s bizarnim snovima i noćnim morama. Njegovi napori da se domogne koncertne dvorane prepoznatljivo su kafkijanski, no to nije kraj priče jer Ishiguro, poput svojih velikih literarnih uzora, prepoznaje srednjoeuropske teme kao umjetnički relevantne i neprolazne. Važne stranice ove knjige posvećene su nesnošljivosti glavnog junaka koji je monstruozno rastavljen od ljudskih emocija; njegova književna sudbina posljedica je tipične umjetničke samozaokupljenosti, pa čak i sebičnosti, kao i opasne vjere da carstvo umjetnosti može biti brana od kaotična svakodnevnog života. Tako je ovdje riječ o osobitom roman o svijetu likova koji su potpuno nesposobni da komuniciraju s bliskim osobama, baš kao što je to i roman u tragičnom svijetu koji izgubio svijest o vlastitoj svrsi i smislu. 
