Samoovisnost, ljubav, bol i sreća četiri su puta koja, kako piše Jorge Bucay, vode do potpunog ostvarenja svakoga ljudskog bića – četiri staze koje svatko od nas mora proći sam, vlastitim ritmom.
Bez obzira na to kako ga nazivali i pod kojim ga imenom nalazili – osobna formula uspjeha, održavanje mentalnog zdravlja, preuzimanje brige o samome sebi – put samoovisnosti naš je najveći, možda i jedini pravi izazov, a kao i toliko puta do sada, mudrost Jorgea Bucaya pomoći će nam da ga prihvatimo i proputujemo.
Biti neovisan znači uspjeti ne ovisiti ni o kome. To bi bilo savršeno kad ne bi počivalo na laži: nitko nije neovisan.
Neovisnost je nedostižan cilj, utopija i privid kojima težimo, što nije loše, ali ipak mu treba pristupiti kao nečemu nemogućem, kako ne bismo bili trajno frustrirani. Zašto je neovisnost nemoguća?
Da bi čovjek bio neovisan, najprije mora biti samodostatan, a to nikad nije tako. Nitko se ne može trajno lišiti drugih ljudi. Nužno trebamo druge, na mnogo različitih načina.
Ako je, dakle, neovisnost nemoguća, suovisnost nastrana, međuovisnost nije pravo rješenje, a ovisnost je nepoželjna, što nam onda preostaje? Preostaje nam izmisliti novu riječ: samoovisnost.
