Možda se sjećate da je Put kojim rjeđe se ide počeo rečenicom: “Život je težak”. Toj ću velikoj istini sada dodati još jednu:

Život je zamršen.

Svatko od nas mora si prokrčiti vlastiti put kroz život. Nema priručnika s uputama za samopomoć, nema formula, nema jednostavnih odgovora. Put koji je pravi za jednu osobu, za neku je drugu potpuno pogrešan. Nigdje u ovoj knjizi neću vam reći: “Idite ovim putem”, ili “Tu skrenite lijevo”. Životni put nije asfaltiran, nije dobro osvijetljen i nema putokaza. Životni je put kamenita staza kroz divljinu.

U ovoj ću knjizi pokušati zapisati neke od stvari koje sam naučio u proteklih desetak godina, a koje su mi olakšale put dok sam tumarao kroz spomenutu divljinu. Ali ako vam kažem da sam, kad god bih se izgubio, ponovo pronašao put slijedeći mahovinu što raste na sjevernoj strani stabla, svakako vas moram i upozoriti da u šumama sekvoje mahovina na mnogim stablima raste na sve četiri strane svijeta.

Također vas upozoravam da ono “korak dalje” u naslovu – ili bilo što drugo u ovoj knjizi – ne shvaćate kao tvrdnju da je put linearan i da se po njemu krećemo pravocrtno i korak za korakom. Put nije takav. Više je nalik na niz koncentričnih krugova koji se šire prema van, a ništa u vezi s tim putem nije ni jednostavno ni pravocrtno.

Ali ne moramo putovati sami. Možemo zatražiti pomoć od sile koju prepoznajemo kao nešto veće od sebe. 

Nadam se da ćete odustati od želje za pojednostavljenjem svega, od potrage za formulama i brzim rješenjima, cijeniti misterije i paradokse života i ne dati da vas obeshrabre mnogi uzroci i posljedice, koji su sastavni dijelovi svakoga iskustva – to jest da ćete cijeniti činjenicu da je život zamršen.

Iz Uvoda M. Scott Peck