Knjiga Lovra Škopljanca prvi je pokušaj u hrvatskoj književnoj znanosti da se fenomenu čitanja priđe iz empirijskog rakursa, i tako razmotri što, kako i zašto se književna djela pamte ili zaboravljaju i nakon što je vrijeme njihove recepcije nepovratno prošlo. To je ujedno i prvi pokušaj da se u opticaj teorije recepcije uvede kategorija neprofesionalnog čitatelja i da joj se prida stanovit teorijski dignitet, ako ništa ono da bi se porazmislilo o jazu što je dijeli od profesionalnih čitatelja — izdavača, kritičara, znanstvenika i sveučilišnog življa. U eri kada s nedostacima, slabostima, nedovoljnosti i nekompetenciji čitateljskih navika upućuju opravdane žalopojke, sasvim je sigurno zanimljivo vidjeti što od nekadašnje školske prisile, ali i naknadnih vlastitih slobodnih čitateljskih odabira uistinu preživljuje kao trajni utor „kulture“ i jesu li ti tragovi usječeni pod nadzorom pedagoških standarda ili posve osobnih, ako ne i slučajnih razloga i okolnosti.Lada Čale Feldman
Pokazalo se, na primjer, da čitatelji najviše pamte kanonizirana djela iz XIX. i XX. stoljeća, i to pretežito strana ili pak da su o takvim djelima najspremniji razgovarati. K tome, stariji ispitanici više su vezani za hrvatsku književnost od mlađih, a nije nezanimljivo ni to što se čitateljice bolje prisjećaju knjiga koje su napisale žene ili knjiga u kojima su žene protagonisti. Iz samoga teksta čitatelji najbolje pamte temu — dakle ono o čemu se u djelu radi, što je njegov smisao ili poruka — potom njegov sadržaj — što je svodivo na fabulu ili na pojedinačne njezine dijelove — i napokon dojam što ga je djelo ostavilo. Pri tome se sjećanja grupiraju oko jednoga središnjeg lika, potom oko njegova odnosa prema drugim likovima i napokon oko društvene situacije u kojoj se ti likovi nalaze. Dok profesionalni čitatelji teže objektivnosti, neprofesionalni ne zaziru od sasvim subjektivnoga pristupa, a taj pristup onda u dobroj mjeri određuje i način na koji će oni neko djelo zapamtiti.
Pavao Pavličić
