Danas nas od Prvog svjetskog rata dijeli nekoliko naraštaja i ta vremenska distanca sasvim sigurno utječe na naš odnos prema temi, no čak i ako stogodišnjica predstavlja prekretnicu na kojoj Prvi svjetski rat uistinu postaje poviješću, pitanja i dalje ostaju ista. Zašto izbjegavanje sukoba nije uspjelo 1914. kao što je to bio slučaj u prijašnjim krizama? Kakve su uloge igrali određeni donositelji odluka? Je li slavno tumačenje Davida Lloyda Georgea po kojemu je Europa „kliznula“ u rat – to ‘veliko izjednačavanje, odnosno relativizacija’ kojim se krivnja za rat ne pripisuje nikome – uistinu jednako valjano kao ono koje razmatra sve dostupne dokaze i zaključuje da su neki pojedinci željeli rat više od drugih?
U najnovijem velikom istraživanju Srpanjske krize, „najkompliciranijeg događaja modernog doba“, prikupljen je impresivan broj dokaza na međunarodnoj razini koji ne optužuju nijednu državu posebno. Daleko smo se odmaknuli od Fritza Fischera i njegovog naglaska na odlukama jedne vlade, a koncentriranje na proučavanje na međunarodnoj razini pomaže u rasvjetljavanju zajedničkih pretpostavki i ograničenja koja su obilježavala sve odluke donesene u srpnju 1914. A ipak, mene je vlastito čitanje izvora dovelo do velikog broja drukčijih dokaza koji pokazuju da se želja za započinjanjem rata u srpnju 1914. pojavila mnogo prije u Berlinu i Beču nego u drugim prijestolnicama. Drugi bi mogli sa sličnom sigurnošću dokaze o ratnom huškanju i krivnji tražiti u Sankt Peterburgu, Beogradu i u Parizu.
Utvrđivanjem vjerojatnosti, prije nego krivnje, dopuštamo postojanje drukčijih tumačenja, čak i ako ih možda smatramo manje vjerojatnima od naših. Budući da se kao povjesničari bavimo traganjem za istinom – za činjenicama, a ne fikcijom – priznamo li da je moguće pronaći više istina, možda ćemo lakše prihvatiti druga tumačenja. Nema potrebe da se ova stogodišnja rasprava o uzrocima rata nastavi u onako oštrom tonu u kojem se vodila veći dio dvadesetog stoljeća. Malo je vjerojatno da će se riješiti konsenzusom, no možda ćemo se, stotinu godina poslije, ipak početi baviti utvrđivanjem vjerojatnosti te se – uz pomoć dokumenata – složiti o tome kako je rat započeo, čak i ako se ne složimo oko toga zašto je započeo.
Annika Mombauer
