„Kad se smrači, uvijek nam je potreban netko”, rečenica je koja pokreće detektivsku potragu mladog Vilniusa Lancastrea za smislom postojanja. Putovanje je to koje vodi u svijet holivudskog filma u potrazi za autorom spomenute rečenice koju „Mali Dylan”, Vilnius, istodobno pripisuje i sebi, jer ju je upravo on otkrio i objavio na internetu. Time je prilično jasno formulirana postmodernistička problematika mogućnosti izricanja nečega novog u povijesnom trenutku u kojem se nalazimo, mogućnosti bivanja autentičnim kao i pitanja o mogućnosti dosezanja istine same. Uz šekspirovski okvir radnje u kojemu se likovi kreću, uz motive izdaje, ubojstva, osvete, duha i ostalih elemenata, katalonski pisac i u ovom romanu ostaje vjeran postmodernim postupcima i nazorima. Intertekstualnost, književnost o književnosti, muka po piscu, odnos stvarnosti i fikcije, autoreferencijalnost, spoj popularne kulture i visoke književnosti, problem identiteta, sve začinjeno ironijom, neki su od postupaka i tema s kojima se hrvatski čitatelj već mogao susresti u prethodnim Vila-Matasovim romanima. U Duhu Dylana važno mjesto, uz književnost, zauzima i povijest filma, što ne čudi, imajući na umu činjenicu da filmski svijet predstavlja autorovu drugu domovinu, pri čemu je književnost ipak prva.