Čak 500 000 Njemica bezdušno je sudjelovalo u masovnim ubijanjima i mučenjima unutar koncentracijskih logora, ali i izvan njih. Povjesničarka Wendy Lower u svojoj knjizi piše o tim ženama koje nisu bile sociopati s društvenih margina, nego najobičnije njemačke i austrijske građanke. One su bile majke, kućanice, učiteljice, medicinske sestre. Neke su ubijale ispaljivanjem metka u glavu židovskog djeteta, a neke ubrizgavanjem smrtonosnih injekcija pacijentima s psihijatrijskih odjela.

Što im je bilo zajedničko? Sve su tijekom odgoja i obrazovanja bile podvrgnute ideološkoj indoktrinaciji. Ženstvenost i dotjerivanje nisu bili dio poduke u Ligi njemačkih djevojaka i drugim djevojačkim nacističkim organizacijama, nego marširanje i pucanje. U školi bi dobile letak s napisanim uputama kako pronaći muža. Taj proces potrage za životnim partnerom započinjao je pitanjem „Kojoj rasi pripadaš?“ Ako je sve bilo kako treba, na vjenčanju bi dobivale izdanje za mladence Hitlerova Mein Kampfa.

Potpuni nedostatak savjesti i emocija u svojim djelima, a istovremeno i uzbuđenje i uživanje, vidljivi su iz malog djelića pisma jedne od furija svome zaručniku: „Zaista je fantastično! (…) Čitav dio grada je potpuno odvojen bodljikavom žicom. (…) Na svojoj odjeći i sprijeda i straga imaju žutu Davidovu zvijezdu. (…) Znaš, uistinu se te ljude ne može žaliti. Mislim da oni imaju sasvim drugačije osjećaje od nas i da zato ne osjećaju to ponižavanje i sve ostalo.“

Otkrića koja Wendy Lower iznosi u Hitlerovim furijama temelje se na ranije nepoznatim dokumentima iz nekadašnjih sovjetskih arhiva, a ponajviše govore o zločinima na prostoru Ukrajine i Rusije. Knjiga otkriva još jednu strašnu činjenicu – gotovo sve su te zločinke nakon rata izbjegle pravdi šuteći desetljećima o tome što su radile.