Nešto je čudno u selu Tel Ilanu. Jedan se starac tuži kćeri da noću čuje zvuke kopanja, negdje ispod temelja kuće. Kopa li to njihov podstanar, mladi Arapin? No baš on jedini je koji uz starca čuje kopanje; koliko će temelji izdržati, tko ruje i čija se kuća ruši? “Ne brini se”, napisala je na cedulju žena i poslala je mužu u ured. Dok je traži po selu, ona kao da je u zemlju propala. “Ne brini se”, ponavljamo s njime, ali ispod površine svakodnevice kakvu u Prizorima iz seoskog života opisuje Amos Oz dovoljno je razloga za strepnju, dovoljno motiva za potragu.

Nešto je čudno u Tel Ilanu i nema boljeg načina da saznate što je to nego čitajući ovu predivnu knjigu. Dok piše o selu u kojem delikatesne radnje i vinarije okružuju prašnjava atomska skloništa i hrđave poljodjelske alatke, dok govori o ljudima koji su nešto izgubili pa to izgubljeno traže svugdje i bez prestanka – u knjigama, na tavanima i u podrumima svojih života – jedan od najvećih živućih pisaca ne piše o Izraelu, nego o nama. 

Na svoj neusporedivi, duboko humani način Oz nas u Prizorima iz seoskog života tjera da činimo isto što i njegovi likovi: da strepimo i ne prestajemo tragati.