Vrsno znanstveno i kulturološko djelo o temeljnim umjetničkim pokretima prošloga stoljeća i njihovim manifestacijama u književnosti, glazbi i slikarstvu, jasnim i preciznim analizama potkrepljuje polaznu autorovu tezu da se bez poznavanja prvih triju decenija 20. stoljeća ne može shvatiti današnja umjetnost. Deklarativno antimimetična i radikalno suprostavljena dotadašnjim tradicijama, nova je umjetnost prekinula kontinuitet »ulančavanja« i logična smjenjivanja stilskih pravaca po imanentnim zakonima umjetnosti, uvodeći kao temeljno estetsko načelo simultanizam ‒ »pluralizam koncepcija i modela koji supostoje na umjetničkoj sceni« (K. Nemec).
Zahvaljujući Žmegačevoj erudiciji i intermedijalnim uvidima, čitatelj će lako uočiti mehanizme kojima su suvremeni umjetnici postmodernizma apsorbirali brojne elemente iz avangardnih pokreta s početka 20. stoljeća, oslanjajući se pritom na varijaciju, reciklažu, tautologiju i repeticiju kao jedine elemente umjetničkog izražavanja preostale nakon ekspresionističke, fovističke, futurističke, dadaističke i nadrealističke umjetničke prakse.
Žmegačeva knjiga pionirsko je djelo u komparativnome proučavanju djelomice i nepoznate ili manje poznate građe umjetničke avangarde u Hrvatskoj i Njemačkoj kao važnih sastavnica jednog od najvažnijih razdoblja u povijesti europske i svjetske kulture.
