Protokol jednog rastanka priča je o ljubavi u kojoj dvoje postaju jedno. Ljubav, ako je zaista prava, podrazumijeva ulazak u (ne)moguću uzajamnost koja u jednome trenutku izaziva osjet proždiruće praznine koji se može ispuniti jedino toplinom jednog pripijenog tijela uz ono drugo.

Irena Vrkljan intimnu je potrebu za blizinom željela trajno osigurati kroz ovaj tekst. Naime, na nekoliko mjesta u Protokolu jednog rastanka ona vlastite rečenice prekida da bi ih potom nastavila uljepljivanjem fragmenata Bennovih neobjavljenih tekstova koje je s njemačkog prevela na hrvatski jezik. Oni tako postaju trajno sačuvani, a Bennova se toplina riječi utiskuje u njezine zapise. Protokol jednog rastanka tako postaje njihova dvojina, tekst postaje tijelo i dio međusobnog poštivanja, razumijevanja i odanosti. Međutim, njezin smisao za tekst/tijelo koji postaje mjesto spoznaje i utjelovljenje estetskih načela, iskazuje se gustom mrežom fine osobne metaforike i privatne mitologije čineći roman sazdan od igre svjetla i sjene, od ljubavi i misaonosti, od nade i beznađa, od predočivanja zbilje i simboliziranja osobne istine. U Protokolu jednog rastanka čita se o zajedništvu i tišini Onih koju su imali trenutke kada ono malo izrečenog postaje snažno i bučno.