Jednog travanjskog jutra 1968. godine u 7 sati i 22 minute Ajsel ulazi u sobu luksuznog hotela s namjerom da izvrši samoubojstvo. Ležeći u sobi nešto više od sat vremena, priziva u sjećanje svoj život, ali i život čitave generacije koji je bio snažno obilježen političkim previranjima u Turskoj od 1938. do 1968. godine. Kroz dnevničke zapise njezina prijatelja Ajdina, pisma što ih je razmjenjivala s prijateljicama te kroz snove i sjećanja snažno će i životno oslikati odrastanje prve generacije republičkih Turaka. Bilo je to vrijeme obilježeno smrću Velikog Oca – Ataturka, političkim i društvenim reformama u Turskoj te ratom i nacizmom koji su poharali Europu.Leći i umrijeti stoga je i psihološki i politički roman. Jednom perspektivom uranjamo u psihu i intimni svijet obrazovane i osviještene Turkinje koja je svjesno zavela svoga studenta Engina, dok drugom poniremo u prošlost i dramatična politička zbivanja. Dva se vremenska okvira neujednačno, ali snažno isprepliću u slojevitu priču o životu i smrti, o idealima, očekivanjima, ali i razočaranjima koja neminovno donose osvješćivanje i iskreno uranjanje u intimu.

Ništa manje nije se ni moglo očekivati od spisateljice kalibra Adalet Ağaoğlu, koja je i sama pripadala prvoj generaciji republičkih Turaka
i čije se pisanje u Turskoj uvijek smatralo feminističkim manifestom. Priča o ženi suočenoj s ograničenjima i pritiscima što ih nameće uštogljena i promjenama nesklona sredina te o njezinoj potrazi za istinskim identitetom ukopanim pod bremenom društvenih zahtjeva prozni je ispis kojim je Adalet Ağaoğlu potvrdila svoju životnu i književnu zrelost, intelektualnu snagu te hrabrost i stilsku izražajnost.