“Više nema vremena”: od prve rečenice novi roman Luke Bekavca Policijski sat nastupa kao svojevrstan nastavak Drenja i nagrađivanog Viljeva. No ova se knjiga već svojim podnaslovom – slutnje, uspomene – predstavlja i kao posve nova etapa, u kojoj forma i tempo pripovije danja ponovno doživljavaju temeljitu promjenu.U nizu relativno samostalnih epizoda, naizmjence melankoličnih, komičnih i zastrašujućih, maratonske rečenice ove knjige tvore složenu evokaciju Osijeka početka i sredine devedesetih. Pod krinkom memoara, rekonstrukcije jedne privatne povijesti i borbe s nepostojanošću sjećanja Policijski sat ulazi u zonu “stvarnosti” samo kako bi u njoj otvorio napetu međuigru sa svijetom drugih Bekavčevih proza: transkomunikacijom, apokalipsom, drugom stranom.
Već prepoznatljiva strategija netipičnoga korištenja (znanstvenom) fantastikom i pažljivo (re)organiziranom faktografijom dobit će ovdje i novu nijansu: lirski, varljivo intiman ton nečije osobne istinite priče. No između redaka tog teksta, u kontrastu sa svijetom koji ćemo olako prepoznati kao “naš”, niz paralelno postavljenih zrcalnih poglavlja vodi čitatelja na neko zagonetnije mjesto, u strogo organiziranu “drugu prostoriju”: prostor gdje priča još ne traje, nego tek prijeti.Luka Bekavac, postalo je jasno, autor je koji pomiče granice i čija se djela nestrpljivo iščekuju. Nije pretjerano reći da s njegovimPolicijskim satom u domaćoj književnosti počinju vrijediti neka nova pravila.
