Autobiografska priča o dvostrukom bračnom krahu, o ljubavi i (ne)razumijevanju, o traganju za najdubljom jezgrom ljudskog bića. S jedne strane žudnja za mirom, za udobnošću i savršenstvom života, nadasve za idealnom ljubavi koja bi sve to mogla uravnotežiti, a s druge neprestana borba, napetost, nutarnje dvojbe, okrutnost zbilje koja ruši snove.
Pisca ne zanima ni društvena ni vremenska dimenzija, nego psihološka analiza stanja kroz koja prolaze likovi opsjednuti ljubomorom, samozavaravanjem i željom za nadziranjem voljenog bića. Radnja se svodi na jednostavnu priču o dva braka glavnog lika. Kompozicijski je stoga roman podijeljen u dva dijela, ili dva glasa. U prvom, “Odile”, Philippe piše o svom životu novoj djevojci u koju se zaljubio, Isabelle, koja će u drugom dijelu preuzeti glas pripovjedača. U središtu Philippeova pripovijedanja je Odile, provokativna i slobodoumna djevojka iz nekonvencionalne sredine u koju se sudbonosno zaljubljuje, ali ona se unatoč ljubavi ne može snaći u strogoj, tradicionalnoj građanskoj klimi u kojoj je Philippe odgojen. U drugom dijelu, “Isabelle”, Philippeova druga žena, antipod lepršavoj i psihički labilnoj Odile, svjedoči o snazi ljubavi kojom je svladala izazove ljubomore i ukrotila muža sklonog fantaziji i romantičarskom traganju za apsolutnim stapanjem voljenih bića.
Traganje za uzvraćenom ljubavi koja se uzdiže u ideal, te je moguća jedino u snovima i mašti, osnovna je tema djela koja se razvija u introspektivnom samopromatranju i raščlanjivanju osjećaja koje nije lako razlučiti jer ispod površine jedne emocije nazire se druga, nerijetko posve oprečna (ljubav/podčinjavanje; ravnodušnost/nježnost...).
Mauroisove psihološke portrete likova – osobito prikaze straha, ljubomore, ravnodušnosti – suvremeni kritičari uspoređuju s Proustovim analizama duševnih stanja.

André Maurois (1885-1967), francuski pisac i biograf, pravim imenom Émile Salomon Wilhelm Herzog, rodom iz imućne obitelji alzaških Židova. Umjesto da preuzme upravljanje očevom tvornicom, pod utjecajem karizmatičnoga gimnazijskog profesora Alaina okrenuo se književnosti. Kao časnik sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu i odabrao pseudonim Maurois prema nazivu sela u sjevernoj Francuskoj gdje je ratovao, i to zbog melankoličnog prizvuka koji taj naziv u njemu pobuđuje.
Ratna iskustva pretočio je u djelo Šutnja brigadira Bramblea (Les Silences du colonel Bramble, 1918) koje mu je donijelo i prvi uspjeh. Osobito je bio zapažen kao biograf poznatih pisaca (Shelley, Hugo, George Sand, Balzac), ali i znamenitih ličnosti iz neumjetničkih krugova (Disraeli, Alexander Fleming) te kao povjesničar, pisac za djecu i autor nekoliko romana znanstvene fantastike. Sve to dovelo ga je do položaja akademika.
Roman Podneblja (Climats, 1928) najveći je Mauroisov književni uspjeh i najistaknutiji primjer njegova istančana pripovijedanja.