Jedna prosječna žena srednjih godina, podstanarka u prosječnoj stambenoj zgradi izvan centra, s prosječnim zaposlenjem u državnoj službi i prosječnim željama i nadama zaljubljuje se u susjeda kojega svakoga jutra sreće na stubištu. Osim konvencionalnog „Dobro jutro“ ne progovore niti jednu drugu riječ. S tom ljubavnom pričom, koja se odvija samo u njenoj glavi, ta prosječna žena iskoračit će iz svoje prosječnosti i preobraziti se u potpuno drugačiju osobu, a zbivanja u romanu pretvorit će se u napetu psihološku dramu. Ovo je roman o samoći, nevidljivosti i otuđenju, i ne samo u velikim stambenim zgradama gdje nitko nikoga ne poznaje, nego i u okviru obitelji i među prijateljima.
Istovremeno, ovo je roman i o paranoji i ludilu. A kako čovjek poludi? U najvećem broju slučajeva postepeno. Od iracionalnog zaključka da to što se pripovjedačica i njen susjed sreću na stubištu nije slučajno, do njenih sasvim ozbiljnih deluzija dovest će nas sigurno i duhovito pripovijedanje. Na puno mjesta u romanu glasno ćemo se nasmijati, ali na nekima će nam od nelagode zastati knedla u grlu. Kad priču priča luđak, to može biti komično, ili strašno, ali to često implicira i jedan neugodan zaključak: taj luđak ponekad opasno nalikuje nama samima.