Prvi roman Tomáša Zmeškala strukturiran je poput kaleidoskopa različitih priča, predstavljenih u 22 poglavlja. Središnja pripovijest uključuje Josefa i Květu, koje možemo smatrati glavnim junacima, ali iz njihove se pripovijesti granaju brojne druge koje oni sami pripovijedaju i koje sadrže druge važnije i sporednije likove.
Stvoren je dojam kao da kamera lagano prelazi s jednog lika na drugi otkrivajući sasvim novu perspektivu, novu malenu pripovijest, te se zatim, lagano se pomičući, vraća na prethodan lik. Poglavlja se katkad razlikuju u formi. Primjerice, jedno od poglavlja donosi kafkijansku atmosferu dijaloga između Josefa i državnog istražitelja. Što se tiče stila, Zmeškal umije podastrijeti veliki izbor raznolikih glasova i forme. Jedno od glavnih obilježja njegova stila je oko za detalj, zatim poetičnost te sposobnost da uhvati i izrazi esencijalne emocije svojih likova i stvori pravu atmosferu. Sve su pripovijesti dane na povijesnoj pozadini. Tako se pozadinski izmjenjuju presudni povijesni događaji, poput Drugog svjetskog rata, dospijevanja komunista na vlast 1948, represije 1950-ih, ruske invazije i okupacije Čehoslovačke 1968, Baršunaste revolucije 1989, koja označava kraj komunizma. Ali nikada povijesni događaj ne zauzima glavni položaj u priči; ostaje kao marginalni znak, dok su u središtu priče o ljudima. Bez sumnje, „češki“ aspekt u ovoj knjizi ima prominentnu ulogu, ali zapravo je više „europski“ nego „češki“, jer je, napokon, povijest Češke povijest Europe – svi spomenuti događaji su europski događaji. Ali su životi i sudbine likova univerzalni. Stoga, kao cjelina, roman ima vrlo univerzalnu kvalitetu, govoreći o vrijednostima, načelima, sumnjama, razmišljanjima itd. Iako se može učiniti strukturalno kaotičnim, Zmeškal pedantno vodi pripovijesti i nikada ne gubi kontrolu nad njihovim nervaturama, što mu je osiguralo visoke ocjene i brojne pohvale u književnoj kritici. Uvijek se u pravom času vrati glavnoj pripovjednoj niti te se kao čitatelji nikada ne osjećamo izgubljenima. Sve zajedno – glavna pripovijest, sporedni pripovjedni rukavci, podpripovijesti, različite forme u kojima se pripovijeda, akronološko pripovijedanje, promjene u perspektivi i fokalizaciji, promjene stila, tona i narativnih načina – tvori bogat roman koji ima sve šanse da postane klasik – ako to već nije. Ljubavno pismo klinopisom
Prvi roman Tomáša Zmeškala strukturiran je poput kaleidoskopa različitih priča, predstavljenih u 22 poglavlja. Središnja pripovijest uključuje Josefa i Květu, koje možemo smatrati glavnim junacima, ali iz njihove se pripovijesti granaju brojne druge koje oni sami pripovijedaju i koje sadrže druge važnije i sporednije likove.
Stvoren je dojam kao da kamera lagano prelazi s jednog lika na drugi otkrivajući sasvim novu perspektivu, novu malenu pripovijest, te se zatim, lagano se pomičući, vraća na prethodan lik. Poglavlja se katkad razlikuju u formi. Primjerice, jedno od poglavlja donosi kafkijansku atmosferu dijaloga između Josefa i državnog istražitelja. Što se tiče stila, Zmeškal umije podastrijeti veliki izbor raznolikih glasova i forme. Jedno od glavnih obilježja njegova stila je oko za detalj, zatim poetičnost te sposobnost da uhvati i izrazi esencijalne emocije svojih likova i stvori pravu atmosferu. Sve su pripovijesti dane na povijesnoj pozadini. Tako se pozadinski izmjenjuju presudni povijesni događaji, poput Drugog svjetskog rata, dospijevanja komunista na vlast 1948, represije 1950-ih, ruske invazije i okupacije Čehoslovačke 1968, Baršunaste revolucije 1989, koja označava kraj komunizma. Ali nikada povijesni događaj ne zauzima glavni položaj u priči; ostaje kao marginalni znak, dok su u središtu priče o ljudima. Bez sumnje, „češki“ aspekt u ovoj knjizi ima prominentnu ulogu, ali zapravo je više „europski“ nego „češki“, jer je, napokon, povijest Češke povijest Europe – svi spomenuti događaji su europski događaji. Ali su životi i sudbine likova univerzalni. Stoga, kao cjelina, roman ima vrlo univerzalnu kvalitetu, govoreći o vrijednostima, načelima, sumnjama, razmišljanjima itd. Iako se može učiniti strukturalno kaotičnim, Zmeškal pedantno vodi pripovijesti i nikada ne gubi kontrolu nad njihovim nervaturama, što mu je osiguralo visoke ocjene i brojne pohvale u književnoj kritici. Uvijek se u pravom času vrati glavnoj pripovjednoj niti te se kao čitatelji nikada ne osjećamo izgubljenima. Sve zajedno – glavna pripovijest, sporedni pripovjedni rukavci, podpripovijesti, različite forme u kojima se pripovijeda, akronološko pripovijedanje, promjene u perspektivi i fokalizaciji, promjene stila, tona i narativnih načina – tvori bogat roman koji ima sve šanse da postane klasik – ako to već nije. 
