Trudnoća i dijete u dolasku su skupe stvari pa naš pripovjedač, do tada poluzainteresiran za materijalno, a nimalo za rad, mora iz korijena promijeniti svoj život, sjedenje u birtiji više nije dovoljno, treba se nabaviti novac, treba krenuti u akciju koja se do sada uglavnom svodila na narudžbu još jedne runde i odlazak u kladionicu.
No, prije treba sve promisliti, a to se, opet, radi u birtiji, za stolom, s prijateljima…
I tako se velika većina romana Tiket za revoluciju Damira Avdića odvija u birtiji gdje se, naravno, priča i pijucka. A priča se o svemu: kapitalizmu, aktivizmu, Slavoju Žižeku, Nicku Caveu, Buci i Srđanu, internetu, Francuskoj revoluciji, Ligi prvaka, ljubavi… Nadmudrivanje je stalno, kao u nekakvom kavanskom sokratovskom polilogu, i brutalno.
Avdićev jezik je neposredan i eruptivan – u njegovoj lavi se valja i rastaljeno stijenje i rastaljeni dijamanti i pepeo – emotivan, često bijesan i duhovit. U trajnoj oporbi prema svim autoritetima, u ovom romanu se propituju ikone aktivizma i lijeve scene, baš kao i postulati kapitalizma, uzroci ratova i jugonostalgije, koristi od novih tehnologija, svega onoga što život čini tako heterogenom smjesom u koju su uronjeni Avdićevi likovi, ne baš ambiciozni tipovi, dakle, u kapitalizmu praktično marginalci.
No, vrijeme je za akciju, makar gerilsku, pa naši junaci odlučuju udariti u srce sistema, iz svojih razloga. Pištolji su u džepu, plan je skovan, odlučnosti i hrabrosti im nikada nije nedostajalo. Ali za revoluciju, pa i osobnu, treba i malo sreće… Dobar tiket, malo kocke, rizik koji se treba isplatiti, u cashu.
