Novu
zbirku kolumni Rujane Jeger pod nazivom
Hod po rubu karakteriziraju, kao i u prethodnim knjigama, izvrsno zapažanje (ponekad bolno iskreno), inteligencija, ali i lepršavost.
No ono što autoricu izdvaja od drugih kolumnistica je izvanredna duhovitost i, posebno, autoironija… jer kada piše o sebi, a to čini često, uvijek je to s odmakom i u duhovitom kontekstu. Kako je kritična prema svima oko sebe – suprugu, baki, majci, prijateljima (čestim „junacima“ svojih tekstova) – još je kritičnija prema samoj sebi.
Bilo da Rujana piše o prihvaćanju starenja, o pravu žene na odabir, o odlasku u bolnicu, o neprežaljenoj ljubavi svoje bake, poslu, braku, šminki ili o umjetnoj oplodnji, čitatelj(ica) je uhvaćen(a) u koloplet „razuma i osjećaja“, svojevrsni ples na žici, žanrovski hod po rubu, u kojem nema vremena ni za trenutak opuštanja, preskakanja rečenica ili misaonog lutanja. Zanimljivo je da u kolumnama nadilazi formalna ograničenja takvog pisanja pa su to vrlo često briljantne priče, povezane likovima koji se nanovo pojavljuju, zbog čega se, kako je napisala Andrea Zlatar, njezine zbirke kolumni mogu čitati i kao roman u nastavci 
