Liječnika u klinici Mayo Jamesa  Levinea na pisanje ovog potresnog romana potaknuli su razgovori s djecom beskućnicima u Mumbaiju, u sklopu medicinskog istraživanja koje je provodio u tom indijskom gradu. U „Ulici kaveza” - gdje djecu prisiljenu na prostituiranje njihovi okrutni i zlostavljački „poslodavci” doslovno drže u kavezima - Levine je zatečen prizorom djevojčice koja sjedi ispred kaveza i nešto zapisuje u svoju bilježnicu.

 

Čitatelji „Plave bilježnice” upoznaju život glavne junakinje Batuk u „Ulici kaveza“ i detalje iz njezinog života prije nego što je postala seksualna robinja kroz zabilješke koje unosi u svoj dnevnik. Činjenica da zna čitati i pisati može zvučati iznenađujuće, no ona tu „anomaliju” objašnjava pišući o danima kad se kao posve mala djevojčica razboljela pa je neko vrijeme morala provesti u bolnici. Bolnička sestra brine se za nju dok ne ozdravi, a to vrijeme iskoristi da je poduči čitanju i pisanju omogućivši joj da stekne vještine koje u teškim uvjetima života u zabačenom indijskom selu vjerojatno ne bi uspjela steći.

 

Batuk je petnaestogodišnjakinja koju je njezin otac prodao najboljem ponuđaču kao seksualnu robinju kad joj je bilo devet godina. Prisiljena da dnevno „uslužuje” i do deset muškaraca izložena je neprestanom ponižavanju i maltretiranju, čak i od strane liječnika koji je u redovitim razmacima pregledava. Njezin prijatelj Puneet zamalo umre nakon što su ga silovala dvojica policajaca, a nakon pojave prvih znakova puberteta biva kastriran.

 

Batuk svoju jezivu priču iznosi faktografskim tonom, što njezino svjedočenje čini još potresnijim.  No  iako je  riječ o mučnom štivu, Batukina priča skreće pozornost na zanemarivanje i zlostavljanje djece širom svijeta, a ujedno svjedoči snazi pisane riječi  - jer Batuk zapisi u njezinoj plavoj bilježnici pomažu da pronađe smisao i nadu unatoč mučnoj situaciji u kojoj se nalazi.