Sabahattin Ali je jedan od najznačajnijih turskih književnika prve polovice 20. stoljeća, a njegov roman Madona u krznenom kaputu, najpoznatije je djelo iz njegova opusa. U svojim djelima Ali izvlači na površinu nevidljiva lica ljudi i postavlja pitanja o osobnostima koje je obrisao sistem, o prolaznosti života i nemogućnosti ljubavi, pitanja na koja je teško odgovoriti. Atmosferom i dojmom koji stvara u svojim djelima podsjeća na velike ruske pisce, osobito Dostojevskog i Gogolja. Strastvena ljubavna priča koja čini okosnicu ovog romana, a koja je proživljena u godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu, snažna je čista i puna nade, ali istodobno i beznadna. Madona u krznenom kaputu sa svojom intrigantnom radnjom i jezikom lišenim ukrasa, ogoljenim a opet pjesničkim, s pravom se smatra pravim malim biserom turske proze.
U prvom dijelu romana upoznajemo pripovjedača, malog činovnika, koji započinje novi posao i upoznaje Raifefendiju, također činovnika, jednog od onih ljudi koji ni po čemu ne odaju da bi mogli biti zanimljivi. Međutim, njihovo druženje prerasta u prijateljstvo pa mu Raif-efendija povjerava svoj dnevnik, skrivenu bilježnicu crnih korica, koja otkriva potpuno drugačije lice jednog dosadnog i sumornog čovjeka. Raif-efendija, u ovoj bilježnici, koju započinje pisati dvadesetog lipnja 1933., vraćajući se deset godina unazad, opisuje strast koju je u njegovoj duši rasplamsao portret žene u krznenom kaputu, s kojim se susreo u jednoj berlinskoj galeriji. Sadržaj te bilježnice je temeljni korpus romana u kojem se naziru i autobiografski elementi temeljeni na iskustvu piščeva dvogodišnjeg boravka u Berlinu.
