Roman Vilikon, četvrti je u nizu romanskih ostvarenja Jasne Horvat − autorice koja je 2011. godine za roman Az primila prestižnu nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te time privukla pozornost književnih kritičara i teoretičara. 

U romanu Vilikon, strukturiranom po magičnom kvadratu broja 12, čitatelju se obraćaju tri pripovjedača: Marko Polo, Kublaj-kan i sama autorica. Prolazeći po redovima magičnog kvadrata broja 12, pripovjedači se zaustavljaju na pojedinim poljima ovoga kvadrata i donose leksikonske natuknice o vilama – nevidljivima ženama iz Kraljevstva Hrvatskog. Broj leksikonskih natuknica pri tome ovisi o numeraciji svakog pojedinog polja, a raznovrsnost pripovjednih glasova pridonosi magičnosti ovoga romana. Leksikonske natuknice prekidaju intiman razgovor Marka Pola i Kublaj-kana te istodobno donose vrijednu etnografsku studiju hrvatskih vjerovanja u nadnaravne pojave. Upravo spojevi egzaktnog i lirskog, leksikografskog i književnog potvrđuju osebujnost novog strukturalizma kakav je prezentiran u romanu Vilikon, ali i sposobnost književnog teksta da vrlo jednostavno iznese složene dionice te tako pridonese populariziranju kulturne baštine. 

Na spoju popularnog i znanstvenog, imaginarnog i historiografskog, Vilikon je štivo koje čitatelja vodi u 13. stoljeće,  upoznaje ga s markantnim povijesnim osobnostima kakve su Marko Polo i Kublaj-kan, nadahnjuje ga nevidljivim ženama – vilama, ali ga jednako tako, vješto pozicionira i u 21. stoljeće. Zaokretanjem broja 12 postiže se njegovo zrcaljenje u 21. stoljeću kao jedna od tehnika magične idejnosti koja nam u ovom djelu potiče maštu i želju za odlascima, putovanjima i povratcima. I premda je očito kako se roman Vilikon  može čitati i kao parafraza Calvinovih Nevidljivih gradova, njegova zagonetnost čitatelja ne napušta sve do posljednjih stranica. Na kraju romana, na rastanku Marka Pola i Kublaj-kana, čitatelj doznaje kako se, zapravo, nalazi tek na početku čitateljske igre koju mu nudi Vilikon. Naime, Marko Polo, začetnik globalizacijskih tijekova i jedan od marketinških pionira, upozorava da se Vilikon osim po redovima može čitati i po stupcima i po dijagonalama (magičnog kvadrata broja 12) te da se čitatelj zapravo nalazi na početku, a ne na kraju svog čitateljskog pothvata. Ovim i ovakvim obratom, tekst Jasne Horvat još jednom postaje knjiga koja nije samo knjiga za pravocrtna čitanja već knjiga-igračka koja se može čitati u više smjerova, s više različitih pobuda i na više različitih načina. 

Aktualnost i provokativnost teme potvrđuje i festival Šušur koji se od 2012. godine organizira na Korčuli u kući Marka Pola, svjetski poznatog putopisca i pripovjedača, a prelistavanje ovog neobičnog djela, potvrđuje prepoznatljivu idejnost novog strukturalizma ove autorice prisutnu u njezinim prethodnim ostvarenjima (Az, 2009; Bizarij, 2009 i Auron, 2011.).  

Az, roman-studija o glagoljici, za odrednicu u pripovijedanju životopisa sv. Konstantina Ćirila koristi znakove glagoljičkog pisma. Njihova bogata simboličnost ilustrira kršćanstvo kao podlogu za izgradnju ovog složenog pisma, ali i najrazličitija stanja autora glagoljice, sv. Konstantina Ćirila, bilo da je riječ o ljubavi Konstantina Ćirila i carice Teodore ili da je riječ o nadahnuću uslijed kojega nastaje cijelo pismo.   

Romanom Bizarij autorica je povezala petnaest povijesno važnih osobe za grad Osijek – počevši od cara Konstancija II., pa sve do Isabelle von Habsburg, Eugena od Savoje i Sulejmana Veličanstvenog. Svi su oni svojim životima i htijenjima pokazali gramatičku kôdiranost, uvjetovanost koja nas određuje čak i kroz jezik, a iskazuje se vezničkim riječima. Povijest je time postala gramatika, gramatika je postala povijest, a osobnosti osvajača progovorile su suptilnim glasovima.  

Roman Auron, za razliku od svojih prethodnika, strukturiran je po omjerima izražavanja i zamjećivanja Ljepote, kako one u nama tako i one izvan nas. Temeljen na novinskom članku, ovaj roman otkriva tajne šibenske katedrale, govori o ugrađenosti broja fi u umjetnička djela, ali i u svakog pojedinca. Rubnice Aurona ispunjene su vrijednim informacijama o fenomenu Ljepote i popularnim segmentima hrvatske kulture. Temu romana potvrđuju i rubnice. One su u razrezu stranice prisutne u omjeru broja fi, te na taj način pridonose Ljepoti kojom se izmjenjuju dijelovi književnog i znanstveno-popularnog teksta.

I za sam kraj, nije nevažno istaknuti kako je autorica i osobno sudjelovala u likovnoj opremi većine svojih romana. U romanu Az iscrtala je glagoljičke znakove, za roman Auron fotografirala je dijelove grada Osijeka, a u romanu Vilikon oslikala je razgovorne dionice teksta. Ovi crteži, fotografije i akvareli, kao popratna izražajna sredstva, artikuliraju magičnost same književnosti kao multimedijskog sredstva izražavanja podatnog za izgradnju čak i vrlo zahtjevnih tekstualnih struktura.