Glazba nas može povesti u dosad neistražene svjetove. Probuditi u nama zatomljene emocije. Uvjeriti nas da nešto kupimo, probuditi uspomene, podići iz depresije kad ništa drugo ne uspije – ili je još dublje u nju uljuljkati. Pokrenuti na ples do posljednjeg takta. No, moć glazbe, koliko god nam se činila velika, proteže se puno dalje nego što smo to uopće svjesni. Glazba doslovno zaposjeda veće područje našeg mozga od, recimo, jezika. Ljudi su stoga uistinu glazbena vrsta.
Strastvene, suosjećajne priče neurologa Olivera Sacksa o ljudima pogođenima određenim neurološkim poremećajima mijenjaju način na koji promišljamo o našem umu i ljudskom iskustvu općenito. U svojoj knjizi Muzikofilija (Priče o glazbi i mozgu) ovaj neurolog istražuje ekstremne načine na koje glazba utječe na naš mozak i kako nam čak i najjednostavnija skladba može promijeniti život. S medicinskim studijama koje pokrivaju sve aspekte života, od pojedinca koji nakon udara groma u dobi od četrdeset dvije godine postaje pijanist, preko skupine djece s Williamsovim sindromom koju se može nazvati hiperglazbenom vrstom, do ljudi koji boluju od amuzije, odnosno gubitka ritmičkog sluha, Sacks će nam pokazati kako utjecaj glazbe na nečiji život može biti presudan. Radilo se o potresnim pričama s tračkom nade, poput priča o oboljelima od Alzheimerove bolesti koji su u glazbi našli utjehu i smirenje, ili o pričama kako glazba neke od nas ponekad može doslovno izludjeti, kao u slučaju glazbenih halucinacija ili moždanog crva, jedno je sigurno: glazba je neodoljiva, očaravajuća, nezaboravna, neporecivo važna stvar u našim životima, a u Muzikofiliji Sacks će nam pokazati zašto je tomu tako.
