Iz Uvoda
U današnje doba iznimno brze akumulacije znanja i razvoja novih spoznaja nije dovoljno da učitelj predaje, a učenici samo slušaju, zapisuju i na pisanom ili usmenom ispitu manje-više reproduciraju ono što su zapisali ili pročitali u udžbeniku. Učenici moraju svladati temeljne nastavne sadržaje iz nastavnih predmeta i trajno razvijati znanje i sposobnosti, ali moraju naučiti i kako će se služiti izvorima znanja da bi mogli nastaviti sami učiti nakon svršetka škole, odnosno uključiti se u proces cjeloživotnoga učenja.
Kreativnim i inovativnim aktivnostima u odgojno-obrazovnom procesu prožetim savjetom, koordiniranjem i usmjeravanjem učenika, uz odgovarajući potporu u njegovu otkrivanju i istraživanju, razvijanju znanja i vještina, sukladno osobnim mogućnostima, učitelj se može odmaknuti od klasičnoga poučavanja i učenja u čemu će mu pomoći primjena različitih didaktičkih sustava poučavanja (heurističko poučavanje, projektna, problemska, kreativna, iskustvena, otvorena nastava), zatim primjena suvremenih metoda poučavanja, umreženi socijalni oblici rada, tehnički i elektronski uređaji, posebice oni koji olakšavaju približavanje nastavnih sadržaja učenicima te njihovo usmjeravanje na samostalno učenje i na raznovrsne samostalne aktivnosti. Iz jasnoće ovih polazišta učitelj može usmjeriti svoje stručno-profesionalno djelovanje na aktivno i kreativno učenje i osposobljavanje učenika za život i cjeloživotno učenje, a time i na odmak od svega prevladanoga i nepotrebnog u školskom odgoju i obrazovanju. Kad učitelja kao kompetentnoga identificiraju i priznaju učenici, roditelji i škola u cjelini, to potvrđuje njegovu sposobnost činjenja u svakom odvojenom, ali i u umreženom području rada.