Dronjci na hrpi do sada su najotvorenije štivo Delimira Rešickog, u kojem autor meandrira između proznih zapisa, fragmenata i pjesama u prozi tematizirajući vlastito predratno, ratno i (post)ratno, prognaničko iskustvo te pogotovo doba djetinjstva i mladosti. Vraćajući se prostorima odrastanja – Baranji kao središnjemu motivu knjige – pjesnik se u ovim prozama potpuno rastvara i ogoljuje te pritom i od sebe i od čitatelja traži maksimalno intelektualno i emocionalno suživljavanje. U prostoru zavičaja i malih zgusnutih osobnih priča, prožetih mirisom rijeke i zemlje, vlage i topline, straha i sreće, Rešicki oživljava ne samo svoja sjećanja već još i više cijelu pomalo zaboravljenu pokrajinu.
Prekapajući po brdu sjećanja, po dronjcima, Rešicki pronalazi istinske dragulje, a te drugima na prvi pogled nebitne sitnice upravo su one koje svatko od nas prikuplja i bez kojih ne može živjeti. Ljepota Dronjaka na hrpi, male ali važne knjige, upravo je u nevjerojatnoj pjesničkoj imaginaciji Delimira Rešickoga sposobnoj da u čitatelju probudi čuvstvo i želju da i sam prekapa po svojoj maloj emocionalnoj svaštari te iz magle zaborava izvuče najdragocjenije uspomene.