Autor u knjizi govori o neuhvatljivosti sjećanja, o komercijalizaciji zaboravljivosti i o nostalgiji za svijetom koji još postoji samo u uspomenama. Ali također pripovijeda o neočekivanim zadovoljstvima koje nam pruža ostarjelo pamćenje kao što je takozvani efekt reminiscencije kad se uspomene na djetinjstvo javljaju intenzivnije nego prije. Taj dio vezan uz autobiografsko pamćenje doista je fascinantan jer nam razotkriva da svi mi u svojem aparatu prisjećanja posjedujemo „autobiografske zapise“ iz najranije dobi – i da taj oblik prisjećanja na lakši ili teži način možemo ponovno evocirati. Tvornica nostalgijeobjašnjava da uz to što vrijeme utječe na pamćenje, pamćenje također utječe na vrijeme.