Kako ostati u istom žanru, a ponoviti uspjeh knjige "Moj muž" pitala sam se prije čitanje rukopisa "Nikuda ne idem" autorice Rumene Bužarovske.

Od prve priče "Vaza" znala sam da strahu mjesta nema.

Njeni glavni junaci su dvoje nevoljnika iz podstanarskog stana s automobilom koji više podsjeća na dječiju igračku i sve što čekaju je da njemu umre majka kako bi se smjestili u vlastitu nekretninu.

Da bi nevolja bila veća, u epizodi u kojoj ih zatičemo, oni su u gostima povodom useljenja njihovih prijatelja u novi stan.

A prijatelji imaju pomalo instagramski život.

I tu naša junakinja izgubi strpljenje, da ne upotrijebim drugi izraz.

Prepoznaće se mnogi/i u ovom prizoru i nekako nježnije prigrliti vlastite neulaštene živote i taj nesretni auto koji uvijek pali na guranje.

"Vaza" je priča o onima koji su ostali u posttranzicijskoj Makedoniji, koja svakako ima niz sličnosti s ostalim zemljama nastalim raspadom upokojene domovine.

Rumena nas u nastavku odvodi ka onima koji su otišli, sredili vlastite živote po udobnostima amerika i koji roditelje viđaju putem Skype komunikacije i na sprovodu, a usljed nostalgije idealiziraju svoje prošle živote pripisujući ljubavima iz mladosti osobine koje ne posjeduju.

 

Ima u knjizi "Nikuda ne idem" i onih koji su se vratili, jer je bračna partnerica odlučila da sreću u bijelom svijetu potraži s nekim drugim, dok je partneru ostalo samo da se vrati lošem gulašu na trpezi ostarjele majke.

U knjizi "Nikuda ne idem" nema radikalnog feminizma zbog kog sam zavoljela njeno stvaralaštvu, ali ima gorke realnosti u kojoj sreće izgleda da nema ni u odlasku ni u ostanku, posebno ne u okolnostima gdje se aktivisticom postaje slučajno, a što nam pripovijeda u posljednjoj priči "Osmi mart" (da, riječ je o istom naslovu kao u kultnoj priči iz prethodne knjige) i u kojoj nam do detalja portretira i neodgovornost akademskog kadra i licemjernost međunarodne zajednice koja evo, o svima nama, neuspješno skrbi skoro tri decenije.