Knjiga mora biti znak, mora ti reći “idi onamo” ili “zaustavi se” ili “leti” ili “raspori si trbuh”. Knjiga mora zahtijevati odgovor. Ako to ne čini, ako ti pogled zastaje na njezinoj ingenioznoj, inventivnoj, nježnoj, mudroj, uveseljavajućoj, divnoj površini umjesto da se uperi onamo kamo ta knjiga pokazuje, onda si pročitao književan spis i još jednom promašio smisao svakog ljudskog napora: izlazak iz ovoga svijeta. Romani te drže ovdje, griju te i tješe, stavljaju sjajne trakice na haljinu cirkuske jahačice. Ali kad ćeš pročitati, zaboga, istinsku knjigu? Genijalna, luda, neusporediva – Solenoid je knjiga o kakvoj sanja bezimeni junak Cărtărescuova remek-djela, učitelj rumunjskoga koji se odrekao sna da postane pisac, ali ne i pokušaja da razotkrije misterij postojanja. Kad u predgrađu Bukurešta kupi kuću u obliku broda, ispod njezina će podruma pronaći solenoid, divovsku magnetsku zavojnicu čija gravitacijska sila ne vuče prema dolje, već lebdjeti čini sve što joj se približi – ljude, stvari, pa čak i stvarnost samu. U školi na rubu grada sudbinu Cărtărescuova junaka odapinju tri susreta: onaj s Irinom, u koju se zaljubljuje, s profesorom matematike Goijom, koji ga upućuje u misterije svoje discipline, te otkriće piketista, pripadnika mistične sekte, koji u Bukureštu organiziraju demonstracije protiv smrti. Svaki znak, svako sjećanje i svaki san postaju komadić slagalice čije će mu rješenje pružiti “plan bijega”, jer jedini cilj postaje raskid sa “zavjerom normalnosti”. Solenoid Mircee Cărtărescua istinska je knjiga koja zahtijeva odgovor čitatelja, monumentalan roman kojim odjekuje genijalnost Pynchona, Borgesa, Swifta i Kafke.