Proljeće, ljeto, jesen, zima. Smrt je peta, gospodarica svima. Ne zaboravite da je svršetak jedne samo početak druge priče. Na kraju krajeva, sve se ovo već i ranije događalo. Ljudi su umirali. Stari režimi i civilizacije su propadali. Nova društva su se rađala. Kad kažemo “ovaj svijet je došao svom kraju”, to je obično laž, jer se planet i dalje sasvim dobro drži i nekako opstaje unatoč svemu što mu je čovječanstvo priredilo. Ali ovako završava ovaj svijet. Ovako zaista izgleda kada svijet dođe svom kraju. Po posljednji put. Kraj počinje velikim crvenim rascjepom u srcu jedinog svjetskog kontinenta, i oblacima pepela koji kuljaju i trajno zakrivaju sunce. Kraj počinje smrću, ubojstvom sina i nestankom kćeri. Kraj počinje uništenjem najstarijeg, najvećeg i najveličanstvenijeg živućeg grada na svijetu. Sve počinje izdajom i otvaranjem starih, nikad zacijeljenih rana. Ovo je Mirnoća, kontinent koji od pamtivijeka živi s katastrofama, koji nije miran čak ni na svoje najmirnije dane, gdje se moć pokretanja tla koristi kao oružje. I gdje nema milosti.