“Najviše sam voljela malu seriju razglednica s noćnim fotografijama gradova – vrtovi u sumraku, osvijetljeni tramvaj u oštrom zavoju, prazan vrtuljak, izgubljeno dijete stoji pored cvjetne gredice držeći u rukama nepotreban obruč. No, sat je kucao, a barometar naviještao oluju. Svima su rođaci plesali u povijesnom plesnom ansamblu, a moji kao da su ostali iza scene. Bilo je tu još nešto, što je dio moje ostavine: to je predodžba o našem rodu kao ženskome, kao o nizu čvrstih žena koje su sve imale muževe, ali njima je bilo namijenjeno manje svjetala pozornice, kao da su u priči bile samo junakinje, a oskudijevala je junacima. Generacija babuška kao da je pretpostavljala nasljedni red samo od kćeri: činilo se da jedna izlazi iz druge, a posljednja je stekla pritom dar i priliku biti jedinom pripovjedačicom.”