Tema koju ova monografija obrađuje vrlo je relevantna, posebno u svjetlu pandemije COVID-a-19 i potresa te njihovih posljedica, kako na pojedince, tako i na zajednice u kojima žive. Osim toga, novim uvjetima postindustrijskog društva pred socijalnim radnicima u zajednici otvara se pitanje razvoja budućih metoda, tehnika i vještina koje će biti primjerene novim izazovima vezanim uz potrebe ranjivih skupina, na koje ova knjiga može pomoći pronaći odgovor. Znanstveni doprinos ove monografije je inovativan, snažnim literaturnim navodima potkrijepljen prikaz socijalnog rada u zajednici kao "na vrijednostima utemeljene profesije", profesije koja je zainteresirana za propitivanje društvenih odnosa i zagovaranje pozitivnih socijalnih promjena. Socijalni rad u zajednici ovdje je označen atributom "makroprakse" kao svojevrsne razdjelnice između ostalih razina na kojima se socijalni radnici svojim intervencijama obraćaju pojedincima, grupama i obiteljima, što se stavlja u kontekst tzv. mikro ili mezoprakse.

Meka olovka Ivice Ivaniševića ispisuje još jednu melankoličnu, ponešto starinsku i finim humorom urešenu priču, ovaj put o policajcu koji voli kvizove. Samotnom inspektoru Frani Bagatu pred našim će se očima izvrnuti svijet: zaljubljuje se nenadano u akribičnu apotekaricu što ga međutim ne priječi u rješavanju novog slučaja, naprotiv, u istragu uključuje i nju, profinjenu i poduzetnu Ingrid, s tim da po prvi put u karijeri ne traga za ubojicom, nego za ubijenim. Tajnoviti Luka Martinis, gotovo stripovski lik, čovjek neprepričljive biografije, a izgledom melanž bjelosvjetskog dendija i domaćeg noštroma, sklon se pojavljivati nakon svoje smrti, a kako čitamo u policijskim spisima, jedna pogibija nije mu bila dovoljna. Kojim će metodama istražiteljski par razriješiti „dvaput san umra“ zavrzlamu i otkud u svemu davno i uistinu preminuli skladatelj festivalskih uspješnica?

Jedno od najvažnijih djela francuske i europske renesanse, kraljica Margareta Navarska napisala je djelo koje kroz tragiku i komiku prikazuje sve društvene slojeve. Djelo je nekoliko stoljeća zbog svog sadržaja bilo pod teškom cenzurom, te je u Francuskoj u izvornom obliku izdano tek potkraj 19. stoljeća. Niz priča o zločinima, obmanama, prljubima, smješnim zgodama i predrasudama.

Toga siječanjskoga jutra 2015. Parizom i svijetom odjeknula je vijest o terorističkom napadu na redakciju časopisa Charlie Hebdo. Philippe Lançon sjedi na sastanku s kolegama kada dvojica maskiranih napadača upadaju u zgradu i u nekoliko sekunda izvode nezapamćeno krvoproliće. Propucana lica i teško ranjene čeljusti, ali živog, novinara na bolničkim nosilima iznose s poprišta dok on pogledom posljednji put pozdravlja ubijene kolege. Sedamnaest operacija lica etape su novoga života koji autor nastoji rekonstruirati baš kao i liječnici njegovu čeljust. U briljantnoj književnoj obradi vlastite patnje, koja je i trauma cijele Francuske, autor dojmljivo ispisuje povratak u život nakon neizreciva iskustva, ne prepuštajući se bijesu ili malodušnosti pred doživljenim užasom već mu se suprotstavivši dubokom humanošću te ljepotom riječi i pripovijedanja zbog čega se ovaj tekst već upisao u vrhunce suvremene književnosti.

Roman je postigao izniman kritički i komercijalni uspjeh te je nagrađen brojnim književnim nagradama. Među njima su Prix des libraires du Québec 2016, le Grand Prix du livre de Montréal 2015, le Prix littéraire France-Québec 2016 i le Prix du Club des irrésistibles 2017 des Bibliothèques de Montréal. Roman naslovljen Žena koja bježi (La femme qui fuit) nadahnut je životom autoričine bake Suzanne Meloche, poznate pjesnikinje i slikarice. Suzanne Meloche pripadala je skupini kvebečkih književnika i umjetnika koji su 1948. godine potpisali i objavili manifest Refus Global u kojem, na tragu francuskih nadrealista, odbacuju tradicionalne društvene i umjetničke vrijednosti Québeca. Među potpisnicima manifesta bili su i Suzannin suprug i autoričnin djed, pjesnik Marcel Barbeau, kao i bakin ljubavnik Paul-Émile Borduas. Anaïs Barbeau-Lavalette baku je upoznala tek nedugo prije njezine smrti. Odlučila je napisati roman koji se temelji na bakinoj biografiji, u želji da shvati razloge koji su je potaknuli da ostavi supruga i svoje dvoje malodobne djece i zauvijek prekine kontakte s njima. Žena koja bježi fascinantan je portret svestrane, talentirane i odlučne žene u čijoj se pozadini oslikava pola stoljeća povijesti kvebečkoga društva.

Ljeto je 2003. godine.

U Stockholmu je nasmrt pretučen nogometni sudac afganistanskih korijena. Za ubojstvo je osumnjičen i uhićen Giuseppe Costa, čovjek nagle naravi, otac jednoga od igrača. Dokazi se čine čvrstima, ali Costa uporno odbija priznati ubojstvo pa policijski načelnik odluči potražiti savjet i pomoć profesora Hansa Rekkea, svjetski poznatog stručnjaka za tehnike ispitivanja. Ako itko može izvući istinu iz Coste, onda je to on.

Prvi dio knjige Čovjek je čovjeku virus, Renate Salecl, vodeće slovenske filozofkinje i sociologinje s međunarodnim ugledom, zbirka je eseja koju čine skupljene i prerađene kolumne koje je autorica u posljednjih nekoliko godina objavljivala u subotnjem prilogu novina Delo te ih objavila pod nazivom Trčanje na mjestu. U njemu se proučava što se događa s pojedincem u neoliberalnom svijetu, koji ga novi psihološki simptomi muče, kako shvaća svoj život, kakav odnos ima prema društvu oko sebe, kako doživljava rad, ljubav, roditeljstvo i kako razmišlja o budućnosti. Kamo idemo kao društvo i kao pojedinci, pred kojim problemima zatvaramo oči i zašto razvoj često izgleda kao trčanje na mjestu samo su neke od tema koje se pritom obrađuju. Drugi dio knjige, koji je prijevod djela Čovjek je čovjeku virus, govori o promjenama koje pandemija koronavirusa donosi u naše živote, baveći se odnosom prema zdravlju, autoritetima, kontroli, (ne) jednakosti, boli i prije svega negativnim emocijama. Esejistička i zgusnuta razmišljanja o promjenama u društvu zbog pojave koronavirusa razmatraju što pandemija znači kao poluga za društvo. Zašto je zatvaranje kao dio borbe protiv virusa rezultiralo i autoritarnim političkim stajalištima, vojnim diskursom i ratom riječima, zašto pandemija u nekim slučajevima uzrokuje ponašanje s elementima terorizma, koji je uzrok masovne fascinacije toaletnim papirom, kako su nam automobili postali novi kavezi, zašto i po kojim kriterijima neki životi imaju veće, a drugi manje vrijednosti, samo su neke od tema koje se obrađuju u drugom dijelu ove fascinantne knjige. Pritom se pokušava dati odgovor na goruće pitanje naših dana; može li pobuna protiv rastuće nejednakosti u doba korone dovesti do radikalnih društvenih promjena i može li cijela kriza pomoći u poboljšanju zabrinjavajuće ekološke situacije.

Zoli Novotna mlada je žena odrasla u putujućoj romskoj tradiciji. Nakon tragičnog gubitka ostalih članova obitelji, tada šestogodišnja Zoli i njezin djed bježe pred Hlinkinim gardistima te se pridružuju klanu romskih harfista. Nadahnuta brojnim pročitanim knjigama, na koje se u romskoj tradiciji često gledalo s prijezirom, Zoli s vremenom počinje pisati pjesme. I dok njezina slava raste, a pjesničke se vještine razvijaju, vladajući komunisti iskorištavaju je za vlastite ciljeve. Naposljetku, zbog izdaje, biva izbačena iz zajednice te se pokušava osloboditi vlastite prošlosti na putovanju prema zapadnoj Europi. Zoli je istodobno jedinstvena priča o ljubavi i gubitku, o Europi, ali i o izdaji u romskoj zajednici koja je rijetko toliko snažno opisana u suvremenoj literaturi. Colum McCann napisao je pronicljiv roman o egzilu, pripadnosti i preživljavanju, temeljen na istinitoj priči romske pjesnikinje Papusze.

U romanu "Cherubino" autorica pripovijeda o ženskoj sudbini rastrganoj između djeteta i umjetnosti. Naslov ukazuje na intertekstualno poigravanje s temom umjetnosti jer se odnosi na istoimeni lik paža iz Mozartove opere Figarov pir te se u tekstu glavna radnja o sudbini umjetnice isprepliće s motivima iz povijesti opere i umjetnosti ukazujući na to u kojoj je mjeri suvremeni život određen motivima naslijeđenima iz ranijih umjetničkih razdoblja. 

Prvoga dana premijerskog mandata Winstona Churchilla Adolf Hitler napao je Nizozemsku i Belgiju. Poljska i Čehoslovačka već su pale, a do izvlačenja vojnika iz Dunkerquea ostala su samo dva tjedna. Idućih dvanaest mjeseci Hitlerove će bombe ubiti 45 000 Britanaca. Churchill sve t vrijeme mora držati zemlju na okupu i uvjeriti američkoga predsjednika Franklina D. Roosevelta da je Britanija dostojan saveznik – spreman boriti se do kraja. U knjizi Dobar i zao Erik Larson čitateljima je filmskom uvjerljivošću pokazao kako je Churchill poučio britanski narod “vještini neustrašivosti”. Priča je to o odvažnoj političkoj kocki i intimnoj obiteljskoj drami, a mjesto radnje Churchillova premijerska ladanjska kuća Chequers, ratno utočište Ditchley, kamo sa svitom odlazi kad je Mjesec pun, a opasnost od bombardiranja najveća i, naravno, Downing Stree 10 u Londonu. Oslanjajući se na dnevnike, izvorne arhivske dokumente i nekoć tajna obavještajna izvješća (neka tek nedavno objavljena), Larson baca novo svjetlo na najmračniju godinu Londona prateći svakidašnja iskustva i doživljaje ne samo Winstona Churchilla nego i njegove obitelji: supruge Clementine, najmlađe kćeri Mary kojoj smeta pretjerano zaštitničko ponašanje roditelja, sina Randolpha i njegove lijepe nesretne supruge Pamele, Pamelina tajnog ljubavnika, naočita američkog izaslanika, te savjetnika iz Churchillova “Tajnog kruga” kojima se najtežim trenucima okreće.